Na jednoj zelenoj livadi živjela je mala ovčica Beba. Imala je bijelu, mekanu vunu i četiri vesela kopita.
Svaki dan provodila je igrajući se s leptirićima i skakućući po travi.
Ali kada bi sunce zašlo, Beba bi postala umorna.
Jedne večeri pogledala je prema nebu.
– Mama, kako oblaci spavaju?
Mama ovčica nasmijala se.
– Možda na mekanim jastucima od vjetra.
Beba je pogledala veliki bijeli oblak.
– Voljela bih da imam takav jastuk!
Mama joj je namjestila krevetić od suhe trave i mekanog sijena.
– Evo tvog najmekšeg jastuka.
Beba je legla.
Ali nije mogla zaspati.
– Mama, čujem nešto.
Iz daljine se čulo:
Ciju! Ciju!
Male ptičice smjestile su se u svoje gnijezdo.
– I one idu na spavanje – rekla je mama.
Beba je zatvorila oči.
Tada je puhnuo lagani vjetar.
Fiju!
Mekana trava nježno se njihala.
Beba je zamislila da leži na oblaku.
Oblak je polako plovio preko neba.
Ispod njega su spavale šume.
Spavale su rijeke.
Spavali su mali ježevi.
A mjesec je tiho sijao.
– Mama – šapnula je Beba.
– Da, ljubavi?
– Volim noć.
Mama je poljubila svoju ovčicu.
– I noć voli tebe.
Beba se nasmiješila.
Ušuškala se u svoju dekicu.
I uskoro je zaspala.
Sanjala je da plovi na mekanom oblaku, preko zvjezdica i srebrnog mjeseca.
