Jedne tihe večeri, mali medo Miki ležao je u svom krevetiću.
Njegova sobica bila je topla i mekana. Na prozoru su se njihale zavjese, a mjesec je sijao na nebu.
– Mama, još nisam pospan – rekao je Miki.
Mama medvjedica ga je poljubila u čelo.
– Onda ćemo malo gledati zvjezdice.
Miki je pogledao kroz prozor.
Jedna zvjezdica bila je posebno mala.
I posebno tiha.
– Mama, zašto ona zvjezdica ne sija?
Mama je pogledala u nebo.
– Možda je umorna.
Miki je zagrlio svog plišanog zeku.
– I zvjezdice se umore?
– Naravno. I one se odmaraju.
Miki je mahnuo zvjezdici.
– Laku noć, zvjezdice!
Zvjezdica je zatreperila.
Miki se nasmijao.
Mama mu je namjestila jastuk.
– Sada je vrijeme za spavanje.
Miki je zatvorio jedno oko.
Pa drugo.
A mala zvjezdica na nebu ponovo je zasijala.
Mjesec je čuvao noć.
Mama je tiho šapnula:
– Laku noć, mali medo.
Miki je zaspao.
A u njegovim snovima zvjezdice su plesale po nebu.
